RIJEKA INDUSTRIJE – SUŽIVOT GRADA I INDUSTRIJSKIH ZONA
Centar za industrijsku baštinu – CIB
Rijeku možemo promatrati kao rijeku industrije, formiranu poveznicom dvije prve riječke industrijske zone, prostora Vodovodne ulice te prostora u okolici Baračeve ulice.
Prva riječka industrijska zona nastala je na prostoru današnje Vodovodne ulice zbog relativne udaljenosti od grada (do rušenja zidina sjeverna granica grada je Ulica žrtava fašizma) i dostupnosti vode (Rječina).
Na tom prostoru nalazile su se termoelektrana (na prostoru današnjeg Vodovoda, dimnjak srušen), ljevaonica M. Skull, parni (a kasnije električni) mlin tvornice tjestenine, spalionica komunalnog otpada, a poslije Drugog svjetskog rata gradi se pogon Svjetlosti (kasniji Končar).
Uz Rječinu nalazila se i gradska klaonica (kasnije Mesokombinat pa Mesna industrija VIR 1989), a u neposrednoj blizini naći će se i tramvajska remiza te kasnije i garaža Autotroleja, u kojoj će na nekih dvadesetak godina svoj dom 1951. naći i trolejbus.
Na sušačkoj obali Rječine, na kraju današnje Ružićeve ulice, smjestila se Tvornica papira, poznata Hartera. U produžetku te ulice na sušačkoj strani formira se industrijska zona tada zasebnog grada Sušaka. Te ulice karakterizirala je i postepena izgradnja zgrada zajedno s širenjem grada, te već početkom dvadesetog stoljeća postoje i brojni pogoni lake metalne industrije.
Naš put dijelom slijedi trasu nekadašnjeg tramvaja kao poveznice dvije riječke industrijske zone, a isto tako slijedi i Rječinu koja je oblikovala povijest i sudbinu grada.
Sve manjem broju ljudi je poznato da Mrtvi kanal nije umjetno stvorena luka, nego da predstavlja izvorno korito Rječine koje je u drugoj polovici 19. stoljeća pretvoreno u pristanište za manje brodove nakon prokopavanja sadašnjeg istočnog korita i stvaranja Delte. Novo korito prokopano je zbog čestih poplava Rječine te zbog zaštite Luke Baross od zasipanja nanosima pijeska.
Rječina je oduvijek predstavljala svojevrsnu istočnu granicu koju je trebalo premostiti. Prvi most nalazio se na području današnjeg Titovog trga još u doba izravne ugarske vlasti. Taj most je srušen zajedno sa željezničkim u doba „krvavog Božića“ 1920. a talijanske vlasti ubrzo nakon uklanjanja d’Annunzia grade novi most koji će biti srušen u borbama za oslobođenje Rijeke 1945. Na tom mjestu ubrzo će se sagraditi prvi od suvremenih riječkih cestovnih mostova, Most oslobođenja, a uz njega sagrađen je i veliki pješački most kojim je nekadašnji sušački Jelačićev trg proširen u Titov trg ujedinjenog grada.
Sljedeći je sagrađen most u produžetku današnje Ulice Rade Šupića, a izvorna namjena bila mu je olakšati pristup lučkim postrojenjima na Brajdici (izbjegavanje teškog skretanja kamionskog prometa iz ulice Rade Šupića u smjeru Šetališta A. K. Miošića). Nakon toga gradi se sjeverni most u produžetku trga Školjić i time se priča o mostovima preko Rječine završava sve do izgradnje Istočnog izlaza i ceste D-404 koji dodaju po jedan novi most.
Mrtvi kanal je izvorno bio premošten s dva pokretna cestovno-željeznička mosta od kojih je jedan danas očuvan bez mogućnosti otvaranja. Drugi takav most kod Kazališta srušen je 1920. te poslije Drugog svjetskog rata zamijenjen drvenim željezničkim mostom. Prilikom izgradnje Istočnog izlaza sagrađen je cestovno-željeznički most na kojeg je kasnije priključena i cesta D-404. Izgradnja mostova završena je Mostom hrvatskih branitelja koji predstavlja najkraću vezu Jelačićevog trga i prigradskog terminala na Delti.
Na Fiumari se nalazi kuća Adamića izgrađene od strane gradskog mecene i industrijalca Ljudevita Adamića, zaslužnog za pokretanje proizvodnje papira u Rijeci.
Na obali Mrtvog kanala nekoliko preostalih oznaka upozorava na crtu nekadašnje talijanske granice (tekla je sredinom kanala). Na otprilike desetak metara od obale na riječkoj strani nalazio se granični zid poput onog u podijeljenom Berlinu, i to kao ustupak Italije Kraljevini SHS kako bi mogla koristiti obje obale kanala. Prateći liniju zida dolazi se u današnju Demetrovu ulicu gdje i danas postoji ograda točno na nekadašnjoj granici.
Prelaskom na drugu stranu ograde dolazi se u područje bazena Sušačke luke, tzv. Luke Baross (po mađarskom ministru koji ju je dao sagraditi).
Na mjestu današnjeg Putničkog terminala nalazilo se brodogradilište „Lazarus“, kasnije uklopljeno u „Viktor Lenac“.
Na Rivi se nalazi željeznička pruga koja spaja sušački i riječki dio luke, što se može lako doživjeti kao trag austro-ugarske povijesti grada. Iz današnje perspektive teško je zamisliti dizalice male nosivosti na obali između Adamićevog gata i Istarskog pristaništa i paralelni kolosijek koji je služio za odlaganje vagona za pretovar.
Trg Žabica (tako nazvan zbog žabe iz koje je tekao mlaz vode na davno srušenoj fontani) vraća nas na trasu tramvaja i trolejbusa.
Krešimirova ulica se ispred željezničkog kolodvora širi u lažni trg na kojem se nalaze dva ključna elementa zaslužna za razvoj grada – željeznica i Šećerana. Željeznica je dobro poznat razvojni element – hoće li pruga iz Budimpešte završiti u Senju ili u Rijeci oblikovalo je razvoj oba grada.
Šećerana je donijela zamah prekomorske trgovine, a kasnije ju je zamijenila Tvornica duhana. Nakon Drugog svjetskog rata u prostor se useljava tvornica Rikard Benčić, nastala iz ljevaonice Skull. Nakon njene propasti u devedesetim godinama 20. stoljeća prostor ostaje prazan do prenamjene u muzej i knjižnicu.
U Krešimirovoj ulici nalazi se KBC Rijeka, smješten u zgradi nekadašnje k.u.k. Mornaričke akademije u kojoj je djelovao Peter Salcher, poznat po prvoj fotografiji metka u letu.
Na Mlaki se putevi tramvaja i trolejbusa razdvajaju. Tramvaj skreće u Ulicu Milutina Barača, dok trolejbus nastavlja „Autostradom“ (Zvonimirovom). Naziv „Autostrada“ (tal. autocesta) danas djeluje pomalo nestvarno za četverotračnu gradsku prometnicu, no u doba svog nastanka ona prolazi kroz skoro netaknute prostore sjeverno od Rafinerije i 3. maja u kojima se nalaze izolirane skupine željezničarskih ili rafinerijskih kuća (tzv. kuće ROMSA).
Na početku Baračeve nalazi se željeznički nadvožnjak, izgrađen ubrzo nakon elektrifikacije pruge Rijeka – Pivka 1933. kako bi se izbjeglo križanje vodova željeznice i tramvaja. Iz istog razloga, ali ovaj puta zbog trolejbusa, trideset godina kasnije sagrađen je podvožnjak ispod pruge na početku Krešimirove.
Izvorno je izrađen kao elegantna zavarena konstrukcija u Cantieri Navali del Quarnaro (današnji 3. maj). Zakovana konstrukcija na stupovima koja se i danas koristi izrađena je prilikom popravka pruge nakon oslobođenja grada 1945.
U Baračevoj se nalaze svjetionik (riječka Lanterna), Emigrantska kuća (kasniji Metalografički kombinat) te Rafinerija Mlaka koja je život započela kao ROMSA.
Izbor sadašnje Baračeve ulice kao druge industrijske zone proističe iz oblika ugarskog corpus separatuma, a u doba izgradnje rafinerijskih postrojenja, tvornice Whitehead (Torpedo) i brodogradilišta Danubius (3. maj) prostor današnje Baračeve nalazi se u krajnjem zapadnom dijelu, prilično udaljen od središta grada. Područje je bilo u blizini morske obale, ravno te uz pristup željezničkoj mreži, smješteno uz glavnu cestovnu prometnicu za Trst i Beč, no velika udaljenost od tadašnjeg središta grada dovela je do izgradnje tramvaja.
Rafinerija je izvorno nastala pod utjecajem mađarskog kapitala, a lokacija je određena blizinom mora i potrebnom udaljenosti od tada gusto naseljenih gradskih područja. Do izbijanja Prvog svjetskog rata postaje jedan od najvažnijih rafinerijskih pogona Austro-Ugarske (proizvodnja automobilskog i avionskog goriva), zbog čega postoji mogućnost da su talijanski zahtjevi za pripajanjem Rijeke bili motivirani upravo prisutnošću rafinerije (Kraljevina Italija ta goriva uvozi sve do razdoblja između dva svjetska rata). Pred kraj prvog svjetskog rata prodana je nizozemskim vlasnicima da se izbjegne zapljena i demontaža. Italija rafineriju kasnije nacionalizira i unosi u sastav AGIP-a, a pred Drugi svjetski rat kritični dijelovi postrojenja demontirani su i otpremljeni u Margheru. Postrojenja su obnovljena po oslobođenju grada te rafinerija radi do zatvaranja zbog tehnološke zastarjelosti.
Na kraju današnje Baračeve ulice nalazi se nekadašnji pogon Torpeda (Stabilimento Whitehead), mjesta gdje je izumljen torpedo. U doba talijanske vlasti, početkom tridesetih godina većina opreme za proizvodnju torpeda prebacuje se u sestrinske tvrtke u Livornu i La Speziji, a s kapitulacijom Italije 1943. njemačka okupacijska vlast temeljito pljačka strojnu opremu. Nakon rata Torpedo postaje važan centar proizvodnje motora, strojne opreme i metalne industrije, sve do propasti 1990-tih.
Brodogradilište Danubius (današnji 3. maj) gradi trgovačke i ratne brodove (jedan navoz bio je dovoljno velik za izgradnju brodova klase Viribus Unitis). Između 2 rata dolazi u talijansko vlasništvo kao CNQ (Cantieri navali del Quarnaro) te izrađuje vagone i metalne konstrukcije jer praktički nema gradnje brodova osim malog broja državnih i vojnih ugovora. Nakon teških razaranja brodograđevna djelatnost se obnavlja 1945. te nastavlja do danas u većem ili manjem opsegu.
Trasa nekadašnjeg tramvaja prolazi kroz za javnost zatvorene dijelove 3. maja te završava u blizini sadašnjeg Zapadnog ulaza u 3. maj (križanje Bujske i Pulske ulice), koje se nalazilo točno na zapadnoj granici corpus separatuma.
Time zatvaramo ovu prostornu poveznicu industrijskih prostora Rijeke koja ih spaja u jedinstvenu cjelinu s gradom.
